|
|
| < | svibanj, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
You will fly and you will fall, God knows even angels fall
Anđeli nek te čuvaju kada vrijeme oboli, da li čovjek sve, baš sve na kraju preboli?
Shot at 2007-07-30
Ono što se traži obično se
i nađe,ako ne u stvarnosti,
-onda barem u mislima i
vlastitoj fantaziji.
Shot at 2007-07-30
Volim kišu i likove s druge strane ogledala, volim sanjariti i Gibbonia. Prljavce i Španjolsku.
Volim more i Tree hill, volim Sumrak od Stephanie Meyer i Jacka Sparowa.
Volim nestea i moje 3 best frendice. Patim na glazbu i volim crtati
Volim svoju sestru i Nickleback, Pretty girl(Sugar cult), Good Charlotte, Simple plan...
Volim mrak i Bonza i grčku salatu u Mcdonaldsu, Leteće medvjediće i zimu
Volim njegov pogled na sebi, makar znam da neće prijeći u ništa više...
MSN: anceko666@hotmail.com
Shot at 2007-07-30
Blog.hr
Google
Bendovi:
Prljavo kazalište
Crvena jabuka
Hladno pivo
Linkin park
Azra
Shot at 2007-07-30
Želim da me pamtite po osmjehu, a ne suzama
Želim živjeti, voljeti i biti voljena.
Ovo je kutak djevojke koja uživa na kiši, djevojke koja voli svim srcem
djevojke koja rijetko pušta nekoga u srce...
"Ciljaj na mjesec, ako i promašiš završiti ćeš među zvijezdama!"
Shot at 2007-07-30
"Every great song ends! Is that a reason not to enjoy the music?"
Shot at 2007-07-30
"Ne pitaj me noćas ništa, pusti me da šutim... ja noćas trebam mir!
Stare rane opet peku, moje bitke dalje teku, dušo, ti nemaš ništa s tim!
Sa tvojeg izvora moja se duša napila, žedna tvojih godina i sada mamurna pita gdje je utjeha. Gdje je mladost nestala?"
Shot at 2007-07-30
"Now I will tell you what I've done for you -
50 thousand tears I've cried."
Sunce hvala ti što si izašlo za mene. Jutro je. Svijet je i danas ružičast prorezan kojim cvrkutom ptica i mirisom tek procvjetale bazge. Divno je pogledati svijet sasvim zdravim parom slijepih očiju.
Podne je. Zvono crkve Svete Trojice odzvonilo je Anđela Gospodnjeg i uz nalet uzbuđenja pomislim kako je divno hodati parom sasvim zdravih paraliziranih nogu.
Večer je. Ništa ljepše od sumraka na mirnom balkonu smogom obavijenog grada. Uz tihe zvukove svađe starijeg muškog i ozbiljnijeg ženskog glasa u pozadini pomislim kako je divno sanjariti uz zvukove najljepše ljubavne pjesme.
Noć je. Ništa lakše od zdravog sna nakon zamornog, ali ispunjavajućeg dana. Ljetne noći su hladne? Možda nekada. Nije li zbilja divno utonuti u san o demonima iz ormara i čudovištima pod krevetom dok ti vreli ljetni povjetarac plazi niz vrat?
Pomislim kako je lijepo živjeti.
Negdje postojiš i ti. Nisu li prave ljubavi najljepše? Najljepši pogledi koje si uputio upravo njoj dok sam ti mahnula puna nekog neispunjenog osjećaja i pomislila kako je lijepo imati osobu koja te voli i kojoj bi život bio znatno prazniji da nema tebe. Smješkala sam se i dalje i dok su poljupci koje si joj uputio plazili niz moj vrat. Zbilja je prava ljubav najljepša
Nije li život lijep?
Kako stvari stoje ovo je vjerojatno poslijednji post, znat ćete zašto (barem vi koje znam)...
Pa ovako- razloga je puno, kao i za svaki oproštaj, po običaju.
Jednom je rečeno da poslije svake kiše dolazi sunce. Ne znam, nisam imala priliku testirati tu izreku, barem ne ovaj drugi dio, jel? Bez brige, neće ovo biti jedan od onih tmurnih postova o manjku smisla u svijetu ili slično. Smisao ionako ne treba tražiti, apstraktna je to stvar, ali i to je druga rasprava za neko drugo vrijeme. A uostalom, koliko je malenom ružnom i zdepastom djetetu sa ne toliko privlačnim karakterom lagano nać smisao?
Dakle, da malo damo bolje svjetlo rastancima.
Jeste li ikada usred bijela dana sa trogodišnjim djetetom skočili pod stepenice i sćućurili se u najmračnijem kutku sa hihotom u glasu čekajući da vas ona ozloglašena osoba dočeka s rečenicom : "tko se nije skrio magarac je bio, tko iza pika tri put žmiri, ja dolazim!" ne toliko svjesni činjenice da vas hihot razigranog djeteta odaje?
Probajte. Djeca imaju nevjerojatnu moć osvjetljavanja tmurnog dana.
Ili jeste li ikada sjeli u onom jednom idealnom trenutku nakon odigranih par sramotnih biljar partija u krug sa ljudima s kojima upravo i želite biti u tom krugu čekajući sljedeću provalu već imenovane lude?
Ima i onih trenutaka nakon pročitanog Stephena Kinga kada ostanete u onih par trenutaka izrazitog čuđenja na inteligntne izjave najdražeg mi pisca pitajući se hoće i iz vašeg pera ikada izaći nešto takvo.
Nisu to razlozi odlaska, da vas sad ne zbunim do kraja. Ali ti trenutci u životu često me ostave u nekom idealiziranom filmu bez ikakvog problema na svijetu. Zato tako i odlazim, u onim lijepim, idealnim trenutcima, koliko god ih malo bilo, bez spomenutih loših razloga koje više ne želim ispucavat ovdje.
Naravno, kaže se također da nije gotovo dok nije gotovo, ne kaže se zbogom nego doviđenja pa do skorog viđenja, kada god da to bilo.
"Jedan osmjeh kaže premalo, a riječi su kao i obično suvišne"
Sad bi ovoj zbrci riječi dobro došao grimizni zastor nakon silueta već davno viđene drame, ali kako to inače biva u životu samo pozdrav- svim onima koji su mi danas pravili društvo, svima na onih par sramotnih biljar partija i puno zagrljaja, a vama ostalima- pa valjda i vama pozdrav, kakv god da bio...
Kažu da su oči ogledalo duše.
Zurila sam u tvoj pijani pogled dok si pokušavao pohvatati ravnotežu. Mumljao si nešto o njemu i njoj povremeno progutavši još jedan poveći gutljaj već tople votke.
Uporno si me htio poljubiti dok si vrištao : «volim te» ...
Ništa tiše od vriska smrti ljudi ne čuju.
To je bio tvoj poslijednji vrisak. Dok sam pokušavala uhvatiti tvoju ruku dok si klizio prema ponoru vrištao si i dalje: «volim te»...
Sve je počelo dok sam gledala u zelene oči obrubljene nekom neodređenom sjetom preko puta podija. Svjetlo reflektora s vremena na vrijeme osvjetljavalo je i tvoj pogled prema meni. Stajao si sam.
Visoka prilika u polutami. A onda si zakoračio i izmjenio puteve i meni i sebi. Možda nisi razmišljao, a možda nisi ni znao,ali ljudi kažu da je zelena boja zlokobna. Trebala sam to čuti prije tebe pa možda bih i odvratila pogled. Možda bih produžila dalje. Možda ti ne bih uzvratila osmjeh, ali možda je teška riječ.
Stao si sa otvorenom bocom votke svako malo nervozno ispijajući. Nisam obraćala pozornost. Sjeta u tvojim očima bila je očaravajuća da bih išta drugo mogla vidjeti.
Tužno je vidjeti nekoga koga si prije volio, samo ja nisam znala kome je sjeta upućena.
Ona je stajala do mene. Ona je grlila njega. Ona je darovala svoj osmjeh njemu, a ti si očajno ispijao dušu te votke neuspješno zanemarujući njen glasan smijeh.
Ona je otišla s njim tako da si naravno i ti morao proći za njom. Ono što nisi znao je da votka djeluje brzo.
Zurila sam u tvoj pijani pogled dok si pokušavao pohvatati ravnotežu. Mumljao si nešto o njemu i njoj povremeno progutavši još jedan poveći gutljaj već tople votke.
Uporno si me htio poljubiti dok si vrištao : «volim te» ...
Ništa tiše od vriska smrti ljudi ne čuju.
To je bio tvoj poslijednji vrisak. Dok sam pokušavala uhvatiti tvoju ruku dok si klizio prema ponoru vrištao si i dalje: «volim te»...
Dok su kola hitne pomoći neuspješno dolazila upomoć tebi i jadnom vozaču u autu do tebe ona je stala do mene i odgovorila na tvoje krikove: «i ja sam tebe voljela...»
A ono što nisi znao je da si samo trebao uzeti moju ruku jer toliko toga sam ti mogla pokazati samo da sam na vrijeme pogledala u tvoje ogledalo duše i shvatila razlog te neopisive sjete. Da si u tom slučaju uhvatio moju ruku i da si u tom slučaju sasvim možda odlučio pratiti me zelena bi boja prestala biti zlokobna. Ali možda je teška riječ.
Samo prazna priča, i ništa više. Jedan osmijeh kaže premalo, a riječi su kao i obično suvišne. Zelene oči zauvijek su kobni znak, a ona djevojka koja te je gledala preko puta podija zauvijek će ostati samo to.
Samo prazna priča i ništa više. Jedan osmjeh kaže premalo, a riječi su ,kao i obično, suvišne!
Situacija prva:
OSOBA 1: Pa dobro samo sam te pitala zašto ne!
OSOBA 2: I ja sam ti rekla! Nije planirano!
OSOBA 1: Aha... a dotične osobe su planirane??
OSOBA 2: Ne, al zbog njih i mogu najebat...
OSOBA 1:
Situcija druga:
OSOBA 1: U čemu je zanimljivost ako se predobro slažete i totalno ste isti?
OSOBA 2: Ali rekla si mi da želiš prekinut jer smo 2 različita svijeta!
OSOBA 1: Ali ja govorim o prijateljstvu trenutno!
OSOBA 2: 
Ironija ove situacije je što je upravo u tom trenutku s mog mobitela zazvonila ona dobro nam poznata: "I nikoga ne muči pitanje smiješno dok se rastajemo u idili: Kako ćemo samo portati nešto što nikada nismo bili?"
Situacija (scena jelte) treća:
OSOBA 1: Ajme... kupila si starke! Baš dobro! (misao: jebemti mater!! a kasnije skoro i izrečena rečenica)
OSOBA 2: Jelda?
Situacija (prikaz) četvrti:
OSOBA 1: Nema šanse...
OSOBA 2: Pa gle... samo ti daj!
OSOBA 1: Aha... pa da se opet mjesec dana ljutiš na mene i ne pričaš samnom?
OSOBA 2: To je bilo tada! Sad je drugačije! Sad ti kažem da možeš!
Situacija ( obećajem zadnja) peta:
OSOBA 1: Da, rekla sam... i? To je sve stvar prošlosti. Fališ mi i sjetim te se jako često...
OSOBA 2: Aha... a da nije to samo sada, a kasnije da me nećeš znat pozdravit?
OSOBA 1: NE! Kako to uopće možeš reć?
2 tjedna poslije bila je zauzeta svakog dana...
J. D. MORRISON je rekao jednom:
''Friends can help each other.A true friend is someone who lets you have total freedom to be yourself and especially to feel.Or not to feel.Whatever you happen to be feeling at the moment is fine with them.That's what real love amounts to-letting a person to be what he really is!"
Nekako sam prestala vjerovati u to!
Postojala je jedna ulica. Doduše još uvijek postoji, ali nikako onako kako je prije postojala. Dakle, postojala je jedna ulica. Činilo se kao svaka dosada; uske pokrpane ceste obrubljene ne tako visokim zgradama, malo igralište i ulaz pod brojem 6.
Padao je snijeg. Zna nekada pasti i dan danas, ali nikada više kao tu zimu. Dakle, padao je snijeg. Taj hladan miris rezao joj je nosnice i grlo koje je boljelo, pa makar zna boljeti i danas ali nikada više onako kako i tu zimu.
Nedaleko od tog ulaza koji postoji i danas stajala je jedna svjetiljka. Doduše ona danas zbilja više ne postoji. Te zime koja više očito nema ponavljanja stajao je pod tom starom žmirkajućom svjetiljkom savršeno oplakan narančastim svjetlom često prorezanim gustim pahuljicama.
Postojao je i jedan haustor. Upravo kod tog ulaza pod brojem 6. Sklonili su se od snijega, makar vjerujem više od vjetra pošto im nikada guste pahuljice nisu smetale.
Sjećaš se što si ju naučio? Nježno trljajući nosom o njen nos rekao si da se upravo tako Eskimi ljube. Smijao si se njenom crvenom nosu koji je vidljivo iskakao od bijelog lica. Stalno se svađao sa zaigranim pahuljicama i uvijek ga je gurala što više u debeli šal ili tvoju pufastu jaknu.
Rečeno je da se snovi ne ispunjuju, a dani koji žive u noćima i ostaju tamo.
Mirisalo je na dunje. Makar zbilja više jesen nije ni blizu ali ona zaostala dunja na bakinom ormaru ispunila je cijeli prostor. Dugo je vremena prošlo odkada je vrtlog lišća zatočio moje sanjarije kao male djevojčice o danu koji se možda jednom i dogodi. Taj dan ni više ni manje bio u bi u jesen. Ali ne onu kišnu jesen, nego onu čarobnu kada magija prstima dotiče i najniže dijelove zemlje, a svaki san, koliko god bio nemoguć odjednom učini se bližim. Ipak svaki put, pa čak i onaj od tisuću milja počinje jednim korakom.
Taj dan bio bi petak. Onaj mirni petak popodne kada zbog narednih dva dana cijeli svijet kao da spava. Hodala sam tim danom dok mi je pod nogama šuškalo lišće a Korana žuborila uz moje desno uho.
Taj dan definitivno ne bi bio tužan, ne nikako, taj dan bio bi onako mirno sretan, kako samo petak zna biti. A i ti bi bio tamo, znaš li to? Da, upravo pored mene. Šutili bi, doduše, ali riječi u tom trenutku ne bi bile potrebne. Sjećaš li se onih trenutaka kada smo kao djeca svi vjerovali u magiju? Takav bi bio moj dan. Svi bi ponovno znali d nas na svakom uglu čeka koji šiljatouhi vilenjak ili zlatna ribica sa tri želje. A ti bi se smijao mojim dječjim fantazijama i tu i tamo poljubio samo onako kako ti znaš.
A onda bi pala noć, ali ni tu moj dan ne prestaje. sada je nebo preuzelo glavnu ulogu. Znaš li da uz toliko jarke zvijezde samo treba zaželjeti želju da dan bude potpun?
Stao si kraj mene, upravo u tom trenutku, nježno me privukao i poljubio samo kako ti znaš. Noć je pustila svoj veo preko nas i svijet više nije postojao. Mirisalo je na dunje, a ova zaostala dunja na bakinom ormaru nikada mi neće dopustiti da zaboravim na taj san.
Ono što se traži obično se i nađe, ako ne u stvarnosti, onda barem u mislima i vlastitoj fantaziji!
Fanta cola vigor votka trojka pelin rum = koktel s okusom bombona 505 sa crtom.
---------------------------------
rupe u sjećanjima!
Prošlo je jedno 16 godina od kada se moja mama zaklela da više neće imati djece a razlog tome je jedan vrag s rijetkom kosom i pokvarenom jetrom od alkohola, pretjeranim osjećajem za zahvaljivanjem i trenutnim rupama u sjećanjima.
Među čestitkama jučer bilo je jako puno želja- među ostalim - puno zdravlja, sreće, ljubavi, pameti (not likely), dečkiju, fafa, prijatelja i slično tome, malo tjelesnih ozljeda, puno seksa...
Kada sam se bacila na krevet a cijela soba nekam odletila za sebe sam zaželila jednu jedinu želju, nije to bila ni sreća ni Johnny Depp ni ocjene ni nešto od tih prolaznih stvari.
Za ovaj rođendan- najbolji od svih dosada, želim si što više prijatelja i provoda kao jučer. Želim si da se ne svađam s njima, da nikad ne zaboravim koliko mi znače, da nikada ne nestanu iz moga života i da budu svaki puta u svakom važnom trenutku u mome životu tu kao i jučer.
Pa eto, možda ima i važnijih stvari u životu, možda bih bila i sretnija sa određenom osobom plavih očiju ili na nekom putovanju u jedno od onih mjesta koja viču sa karte da ih posjetim.
Ali ove godine stavljam prijatelje na prvo mjesto. Obećala sam si prije par mjeseci taman kada sam otvorila ovaj blog da ću se dovest u red- bez nepotrebnih ispada, bez svađa, bez svih onih loših stvari. Ova godina posvećena je njima i nešto mi govori da će se sve ostalo složiti iza toga.
"Možda je prošlo puno mjeseci od onoga dana kada sam vrisnula od radosti i zagrlila svaku osobu koja je značila život meni.
Plakala sam na njihovim ramenima.
Ljubila njihove obraze.
Jebiga... to je ljubav! "
Priznajem da me dugo nije bilo, al namjeravam to ispraviti u bliskoj budućnosti.
Nakon dugo vremena mogli smo bez priželjkivanja da se to zbilja ostvari pjevati: snijeg svud pada, zvona zvone.
Ne znam koliko vi, ali ja obožavam Božić pod snijegom, božićne filmove i crtiće, Sam u kući, sve kuglice koje uspijem porazbit, kuhano vino i polnoćku. Možda najviše od sveg tog obožavam malu hrpicu darova pod borom na božićno jutro.
Na polnoćki, dok je svećenik bio vrlo filozofski inspiriran zapela mi je jedna rečenica od koje dolazi moja prva novogodišnja odluka: "Današnji čovjek zarobljen je između jučer i sutra!"
Baš na Božić seka i ja smo se prisjetile ranijih, ako ne čak i prvih Božića dok se ovo malo snijega činilo jako visoko, sanjkanja na vrećama i klizanja u bakinom vrtu. I upravo sam tada uhvatila sebe u konstantnom priželjkivanju da se ti dani vrate. Da se opet metar niža bacim na vreću punu slame i natjeravam s klincima po vrtu.
Evo baš je jučer bio konecrt.Od Dana piva skoro se ništa nije događalo al zato je jučerašnji konecrt skoro sve to nadoknadio. To je ujedno i bila prava katarza jer u nekim trenutcima u prepunoj dvorani nije bilo nijednog suhog oka. I mladi i stari prisjećali su se lijepih dana stvarajući još jednu uspomenu koje će se za godinu dana na drugome koncertu isto tako prisjećati. Pjesma uvijek miriše na uspomene.
A sada da se vratim onoj svojoj prvoj u povijesti novogodišnjoj odluci: lijepo je živjeti u uspomenama, ali treba živjeti i za jednu stvar na koju često zaboravim- za danas.
Kad se sjetim ove uskoro završene godine samo želim reći: Hvala Bogu što je gotova. Bilo je svega, ali kad zbrojim poraze ništa mi ne ostane. Možda su upravo zato i izmislili Novu godinu. Novi početak. Novo ohrabrenje.
Volite, opraštajte, nemojte gajiti mržnju.
Pjevajte, pijte i jedite te zaboravite na svakojake dijete.
Lijepi ste- to ne zaboravite!
A najviše od svega nemojte nikada zaboraviti spomenuti ljudima koji vas okružuju koliko vam znače!
Za zaokružim ovu cijelu godinu još samo jednu poruku moram napisati.
Evo zaklet ću se ja pred svima!
Svim na svijetu i svime što imam
Da te nikad nisam htjela
Da te nisam voljela i
da ne bolujem... pred svima se zaklinjem!
(pred svima, al pred Bogom ne smijem)
Najviše od svega zabavite se za Novu, zaboravite na sve loše i živite u onome dobrome!
Vaša Tears in heaven
Digni me visoko da ti ispričam svoje snove sve...
Oštar planinski zrak zapljusnuo mi je nosnice na izlasku iz kolibe. Bilo je prohladno, kao i svako jutro dosada. Jedan sokol preletio je kroz veo rijetkog dima iz kamina kolibe iza mene.
Pretpostavljam da svaki čovjek na svijetu ima neki san, a onaj koji kaže suprotno vjerujem da jednostavno svoj san nije spreman podijeliti sa ostatkom svijeta.
To je moj san. Umjesto buke, sivila i zagušljivosti motornih automobila probuditi se u planinama, na svježem, daleko od svega u biti.
Ne znam jeste li ikada doživjeli potpuno čisto nebo bez ijedne zgrade koja bi vam priječila da ga uhvatite. Ne znam jeste li ikada doživjeli potpuni mrak ali zvijezde toliko jarke da imate osjećaj da ih možete rukama dohvatiti?
To je moj san... ponovno, kao one jedne ljetne noći usred noći ležati na polju i zaželiti želju za željom i iščekivati život sa radoznalošću.
Ne znam jeste li ikada doživjeli mjesečinu na mirnome moru, a uz žal male svjetlucave alge na površini. Ništa osim slanog zraka i topline, pijeska u nožnim prstima i laganog povjetarca.
To je moj san.. taj osjećaj da vam je magija skoro nadohvat ruke, taj slatki osjećaj u zraku... onaj osjećaj da ona loša vremena kao da nikada više neće doći.
Uzmi me za ruku i odvedi me...
odvedi me...
Vjetar je puhao kao nikada dosada, a kiša se spustila, oblaci su se prolomili, a nikako nisam mogla shvatiti gomilu ljudi koja se zgurala u skučenu autobusnu stanicu dok sam se hodajući sa sestrine desne strane pomislila samo jednu stvar: nikada nisam bila više živa nego upravo u tome trenu...
To je moj san...
Digni me visoko da ti ispričam svoje snove sve...
Sjedni stranče...
polupotrganim upaljačem zapalila sam još jedan bijeli walter. Makar nije imalo smisla prevelikog stajala sam na kiši sa zatvorenim kišobranom i kapuljačom na glavi, uvlačila sam zadnji dim i kako bi Vatra rekla: popizdila od ljubavi?... ne baš. Popizdila od samoće. Kažu da pametni ljudi ne vole precijenjene stvari. Kažu da je ljepota precijenjena. A meni kažu da sam pametna. 2 + 2= ružno djetešce kao ja često je tražilo svoj smisao u ovom gradu. Prije par mjeseci odustala sam od te potrage, makar kažu da je cijeli život potraga za smislom. Kažu i da smisao nađemo u poslijednjem trenutku života tako da mi više nije ni privlačan odgovor.
Sjedni stranče...
Po prirodi sam više manje teška osoba, potpuno pesimistična, ne baš otvorena, ali duboko ispod kože dobra. Često mi namjere nisu baš kristalno jasne, barem ne zalutalom promatraču.
Kažu da je jedina stvar svijeta koja bi nas trebala osloboditi patnje i boli ljubav...
a ja kažem da je ljubav iluzija.
Kažu da je jedna od nemogućih stvari svijeta okrugli trokut.
Od tada ne volim matematiku jer nemoguće je često dio mog života...
Sjedini stranče...
Jasenko Houra je u svojim mladim danima pjevao jednu od meni najljepših pjesama koje postoje. Rekao je da ne želi biti kao James Bond - prokleti tajni agent. Da je neko drugo vrijeme on bi bio Romeo, a ona Juliet... uvijek je sanjao da je heroj, koji će promijeniti baš čitavi svijet.
Od tada mi je Prljavo kazalište najbolji bend.
Kažu da u smjesu za palačinke ne smijem staviti veću količinu soli. To je jednostavno pravilo.
Od tada ne voli kuhati.
Kažu da vampiri ne postoje, a u bajke i sretne završetke vjeruju samo zaljubljene djevojčice.
Od tada sam prestala slušati što mi govore.
Sjedni stranče. Dajem ti jedan bijeli walter, a za svaki novčić koji ubaciš u ovu praznu čašu... ispričam ti jedan dio sebe...
